U ekskluzivnom intervjuu za Le Point povodom izlaska njegove knjige "Un pilote au cœur de la tempête" (Pilot u srcu oluje), Tavares ostavlja po strani ličnu situaciju i fokusira se na veću temu – nezavidno stanje u kojem se nalazi evropska automobilska industrija i strateške greške koje su je dovele na ivicu ponora.
Tavares, arhitekta ogromnog konglomerata Stellantis nastalog spajanjem PSA-a i Fiat Chryslera, svoju poslednju fazu na čelu kompanije opisuje kao vrlo turbulentnu, navodi Jutarnji.hr.
Krajem 2024. Stellantis se našao na raskrsnici: usporiti ili ubrzati tranziciju na električnu mobilnost. Prema Tavaresu, unutar uprave su se odlučili za prvu opciju, što je dovelo do gubitka povjerenja predsjednika Džona Elknna i Tavaresovog iznenadnog odlaska.
Na pitanje šta je tačno pošlo po zlu, Tavares je jasan i ukazuje na niz spoljašnjih faktora koji su "težak teret" za cijelu industriju.
"Gubite kontrolu nad svojom sudbinom zbog faktora kao što su carine, propisi, geopolitička pitanja," objašnjava. On ističe da takvo okruženje guši inovacije i tjera talente da napuštaju sektor, dok dugoročni ulagači gube interes, prenosi Autoblog.rs.
"Automobil će postati uobičajeni predmet, od malog interesa, poput frižidera," dodaje pesimistično.
Srž problema, prema Tavaresu, leži u reakciji Evropske unije na aferu "Dieselgate" iz 2015. godine. Umjesto da se fokusirala na krivično gonjenje Volkswagena, Komisija je postala "dogmatična" i krenula u osvetu cijeloj evropskoj autoindustriji, forsirajući isključivu električnu mobilnost u rekordnom roku, piše Motor.es.
Tavares smatra da je pravi put bio postepen prelaz.
"Rješenje bi bilo zabraniti prodaju vozila s unutrašnjim sagorijevanjem u fazama, na bazi emisija CO2, i nametnuti postepeno povećanje električnih vozila." Takav pristup bi dao inženjerima vrijeme za razvoj konkurentnih tehnologija i omogućio srednjoj klasi da si priušti "zelenija" vozila.
Umjesto toga, evropski proizvođači koji nisu bili spremni za skok, bili su prisiljeni na njega, "otvorivši vrata Kinezima, koji su već savladali tehnologiju." Tavares to procjenjuje kao "gubitak" od 50 milijardi evra koje su Evropljani potrošili pokušavajući da nadoknade zaostatak.
Tavares je posebno oštar prema novim carinama na kineske električne automobile, smatrajući ih kratkoročnim rješenjem.
"Carine su poput flastera na drvenoj nozi," kaže. Kineski proizvođači već rješavaju taj problem osnivanjem fabrika u Evropi, koristeći evropske dobavljače i proizvodeći po lokalnim cijenama. Ishod? "Evropska automobilska industrija biće ‘kinificirana‘."
On čak postavlja i intrigantno pitanje oko sporazuma Stellantisa s kineskim Leapmotorom, gdje Stellantis preuzima 21 posto kompanije. "Imam samo jedan odgovor: jednog dana, ako Stellantis bankrotira, moći će da ga otkupi."
Na kraju, Tavares se obrušava na nesnosnu evropsku birokratiju koja onemogućava reindustrijalizaciju. On daje upečatljiv primjer: dok je spajanje PSA-a i FCA-a, stvaranje globalnog diva, trajalo 13 mjeseci, dobijanje dozvole za fabriku baterija filjale ACC je zahtijevalo 14 mjeseci čekanja. Takva birokratija, zaključuje Tavares, jednostavno "guši kompanije".
Poruka Tavaresa je jasna: bez promene pristupa, smanjenja birokratskih prepreka i realnije strategije tranzicije, budućnost evropske autoindustrije izgleda mračno, a put prema njenom opstanku vodi kroz Peking.
