SAD su nagomilale 40 biliona dolara duga i za mnoge zemlje to bi bio samo njihov problem.
No, u slučaju SAD-a to postaje svačiji problem, pa tako i evropski.
Ovog mjeseca troškovi zaduživanja vlada širom svijeta dostigli su najviši nivo u posljednjih nekoliko godina. Sve je to odraz zabrinutosti da su rat, demografski pad i nepredvidive posljedice tehnoloških promjena američke javne finansije doveli blizu tačke pucanja.
Evropske vlade moraju se takmičiti s Washingtonom za globalnu štednju, pa ni Evropska unija (EU) ne može ostati pošteđena posljedica.
Osim što je američko Ministarstvo finansija sve zaduženije, i američki tehnološki giganti ove su godine pozajmili stotine milijardi dolara u potrazi za bogatstvom koje, kako očekuju, treba donijeti umjetna inteligencija.
Mjerilo za cijenu duga u Evropi je njemačka desetogodišnja obveznica, čiji je prinos ove sedmice dostigao najviši nivo od 2011. godine. To je uslijedilo nakon sličnog razvoja događaja na američkom tržištu, gdje je prinos na 30-godišnje državne obveznice dostigao najviši nivo u posljednjih 19 godina.
Rezultat je da će mnoge vlade u EU nakon ljeta osjetiti pritisak da povećaju poreze ili smanje javnu potrošnju, posebno prilikom izrade budžeta za 2027. godinu.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da Francusku, Španiju i Italiju naredne godine očekuju izbori.
„Vrijeme je da se očiste Augijeve štale u koje su se pretvorile francuske javne finansije nakon deset godina makronizma“, poručila je na društvenim mrežama radikalna desničarka Marine Le Pen.
Naravno, pritom nije rekla kako to namjerava učiniti.
Propust Francuske da posljednjih godina popravi trend rasta budžetskog deficita narušio je povjerenje investitora. Zbog toga je ta zemlja posebno osjetljiva na promjene, odnosno rast troškova refinansiranja.
U posljednjih 20 godina mnoge evropske zemlje nagomilale su dugove zbog niza kriza, od finansijske i pandemijske do energetske. Istovremeno rastu izdaci za zdravstvo i penzije.
Prosječni javni dug u eurozoni porastao je sa 66 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) 2007. godine na 88 posto prošle godine. Međutim, dok je Evropska centralna banka držala kamatnu stopu oko nule, što je trajalo 13 godina, upravljanje troškovima kamata nije predstavljalo poseban izazov.
U ovoj deceniji troškovi kamata za Pariz mogli bi se više nego učetverostručiti – sa 30 milijardi eura 2020. na 124 milijarde eura 2030. godine. Taj novac bi u drugim okolnostima mogao biti uložen u bolnice, zelenu tranziciju, jačanje odbrane ili čak smanjenje poreza.
Naredne godine na izbore, što se uvijek pokaže važnim za javne finansije, izlaze i Finska, Grčka, Estonija, Slovačka i Poljska, prenose Financije hr.
U slučaju Italije i Španije situacija zasad nije tako ozbiljna kao u Francuskoj. Italijanske nove obveznice nemaju mnogo veću cijenu nego prije deset godina, dok je Španija kroz imigraciju povećala broj ljudi koji će u budućnosti nositi teret javnog duga. Očekuje se da će španski javni dug ove godine pasti ispod 100 posto BDP-a.
Ipak, postoji konsenzus da je Evropa zasad daleko od nove dužničke krize. Ukupni budžetski deficit eurozone dvostruko je niži nego u SAD-u, a od 2010. godine uvedeni su mehanizmi koji bi trebali zatvoriti institucionalne i regulatorne propuste koji su doprinijeli krizi javnog duga.
Ipak, određena zabrinutost postoji, posebno zbog situacije u Francuskoj.
„Postoji potencijalno opasna zona u kojoj se kriza može, ali i ne mora dogoditi, ovisno o raspoloženju investitora. S obzirom na naš dug i deficit, vjerovatno smo ušli u tu zonu“, kazao je za Politico bivši glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda Olivier Blanchard.
