Dok Švicarci za istu korpu hrane plaćaju i do 60 posto više od evropskog prosjeka, cijene u Sjevernoj Makedoniji najniže su na kontinentu.
Razlike u cijenama hrane širom Evrope su ogromne, a najnoviji podaci Eurostata otkrivaju gdje je kupovina najpovoljnija, a gdje najviše opterećuje kućni budžet, piše Euronews.
Hrana predstavlja jedan od najvećih troškova za evropska domaćinstva i u prosjeku čini 11,9% ukupne potrošnje u Evropskoj uniji, dok se u zemljama poput Rumunije taj udio penje i do 20%. Poređenje cijena temelji se na Eurostatovom indeksu, gdje prosječna cijena korpe hrane u EU iznosi 100. Vrijednost iznad 100 označava cijene više od prosjeka, dok vrijednost ispod 100 ukazuje na povoljnije cijene.
Švicarska na vrhu, Sjeverna Makedonija na dnu tabele
Prema podacima za 2024. godinu, Švicarska je ubjedljivo najskuplja zemlja s indeksom od 161,1, što znači da su cijene hrane 61,1% više od prosjeka EU. Slijede Island (146,3) i Norveška (130,6), zemlje koje također nisu članice Unije.
Unutar EU, stanovnici Luksemburga najdublje posežu u džep, jer su cijene hrane 25,7% više od prosjeka. Visoke cijene bilježe i Danska, Irska, Francuska, Austrija i Malta. S druge strane, najjeftinija hrana u Evropi je u Sjevernoj Makedoniji, gdje su cijene 27% niže od prosjeka EU.
Unutar Unije, najpovoljnija je Rumunija, gdje je ista korpa hrane jeftinija za 25,4%. Niske cijene hrane karakteristične su za jugoistočnu Evropu i Zapadni Balkan, pa su znatno ispod prosjeka i Turska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Bugarska.
Među najvećim ekonomijama EU, cijene u Njemačkoj i Italiji su neznatno iznad prosjeka, dok je Francuska osjetno skuplja. Španija je, s druge strane, 5,4% jeftinija od prosjeka Unije, prenosi Index.hr.
Ključni razlozi
Stručnjaci ističu nekoliko ključnih razloga za ovako velike razlike.
„Najvažniji razlog su razlike u prihodima i platama“, rekao je za Euronews Business Alan Matthews, profesor na Trinity Collegeu u Dublinu. U zemljama s višim prosječnim platama, poput Švicarske i Danske, veći su i troškovi rada u poljoprivredi, preradi i prodaji, što se na kraju odražava na maloprodajne cijene.
Matthews dodaje da važnu ulogu imaju i razlike u oporezivanju. „Razlike u porezima, posebno PDV-u na prehrambene proizvode, također objašnjavaju dio razlika“, naglasio je. Osim toga, na cijene utiču i potrošačke navike, poput veće potražnje za organskim ili brendiranim proizvodima u bogatijim zemljama.
Ilaria Benedetti, vanredna profesorica na Univerzitetu Tuscia, ističe i strukturne faktore poput troškova proizvodnje i izloženosti globalnim šokovima.
„Manje i veoma otvorene ekonomije – često s valutama podložnim snažnijim fluktuacijama – doživjele su jači prenos rasta troškova energije i poljoprivrednih inputa tokom pandemije i sukoba između Rusije i Ukrajine“, izjavila je.
Niske cijene ne znače nužno lakši život
Iako su cijene hrane u nekim zemljama nominalno niže, to ne znači nužno da je hrana pristupačnija. U zemljama istočne i jugoistočne Evrope hrana čini više od 20% kućnih izdataka, dok je u bogatijim ekonomijama taj udio uglavnom ispod 12%.
„Kao rezultat toga, isto povećanje cijena ima mnogo teže posljedice tamo gdje su prihodi niži“, dodala je Benedetti.
Ove razlike imaju ozbiljne implikacije na sigurnost snabdijevanja hranom, upozorava Jeremiás Máté Balogh, vanredni profesor na Univerzitetu Corvinus u Budimpešti.
„Dok zemlje s visokim prihodima mogu apsorbirati povišene cijene, domaćinstva s nižim prihodima u Centralnoj i Istočnoj Evropi suočavaju se s nerazmjerno većim teretom, čak i kada su nominalne cijene hrane niže“, rekao je.
Drugim riječima, iako je hrana u Danskoj skupa, stanovnici s višim raspoloživim prihodima lakše je mogu priuštiti nego stanovnici zemalja s nižim cijenama, ali i znatno nižim primanjima.
