Dva pravila za sigurnu štednju: Koliko novca treba imati sa strane?

Novac koji stoji na računu djeluje kao najmirnije mjesto na svijetu, sve dok ne shvatite da svake godine tiho gubi na vrijednosti.

Kada cijene porastu, kada posao postane nesiguran ili kada se svijet zatrese, prva reakcija većine nas je ista: ostaviti što više novca sa strane.

Tu i počinje zabuna, jer se finansijska rezerva ne mjeri osjećajem, već konkretnim brojkama.

Kako piše Krstarica, ljudi koji se profesionalno bave novcem imaju jednostavnu zamjerku na taj refleks, jer nije poenta gomilati novac na računu i nadati se najboljem.

Dva pitanja odlučuju sve: koliko rezerve zaista treba imati i gdje je držati kako bi ostala sigurna.

Koliko treba iznositi finansijska rezerva?

Najčešće pravilo u ličnim finansijama odnosi se na fond za nepredviđene situacije.

Stručnjaci savjetuju da svaka osoba ima lako dostupnu rezervu u visini od oko dvije do tri mjesečne neto plate.

Taj novac nije namijenjen svakodnevnoj potrošnji i ne treba ga trošiti zbog rasprodaje. On čeka pokvaren automobil, hitnu popravku u stanu, zdravstveni trošak, privremeni gubitak prihoda ili neki drugi veći udarac koji dođe bez najave.

Koliko su ljudi spremni odvajati, dobro se vidi na njemačkom primjeru. Tokom 2024. godine stopa štednje u toj zemlji iznosila je 11,5 posto, što znači da značajan dio raspoloživog novca ne bude odmah potrošen, već ostane za kasnije.

Kada kod štediša koji raspolažu većim iznosima ušteđevina ozbiljno naraste, u igru ulazi druga cifra koju štediše u Njemačkoj imaju na umu. Naime, bankarski depoziti građana tamo su pokriveni sistemom osiguranja do 100.000 eura po osobi i po banci. Ako banka propadne, iznosi ispod te granice trebali bi biti zaštićeni.

Koju grešku štediše najčešće prave?

Ovdje većina napravi grešku. Limit se ne računa po računu, već se svi iznosi sabiraju. Imate tekući račun, štedni račun i oročeni depozit u istoj banci? Ta tri iznosa ulaze u isti zbir, a zaštićeno je ukupno do 100.000 eura u toj banci.

Kod zajedničkih računa situacija je drugačija: ako su vlasnici dvije osobe, zaštita može iznositi do 200.000 eura, odnosno po 100.000 eura za svakog vlasnika.

Problem nastaje čim jedna osoba u jednoj banci pređe 100.000 eura. Ako banka propadne, dio iznad zakonskog limita ne mora automatski biti vraćen u cijelosti.

Trik štediša s većim iznosima: više banaka, isti novac

Upravo zbog te granice ljudi s ozbiljnijom ušteđevinom ne drže novac na jednom mjestu. Ko raspolaže sa 200.000 eura, sigurnije će proći ako 100.000 ostavi u jednoj banci, a drugih 100.000 u drugoj. Tako svaki depozit pojedinačno ostaje unutar zaštićenog limita.

Sigurnost banke ipak nije jedina stavka. Velika količina gotovine ili novac na računu s niskom kamatom dugoročno vas košta, i to bez ijedne dodatne uplate. Ako je kamata niža od inflacije, stvarna vrijednost tog novca polako se smanjuje. Na izvodu piše isti iznos, ali ćete za njega kroz nekoliko godina moći kupiti manje nego danas.

Zato ljudi koji planiraju lične finansije prave jasnu razliku između dvije vrste novca. Jedan mora biti dostupan istog dana jer služi za nepredviđene situacije. Drugi je kapital koji se čuva dugoročno i kojem brzina pristupa nije glavni cilj. Kada se to dvoje pomiješa, obično se dogodi da ni jedno ni drugo ne funkcioniše kako treba.

Suština je jednostavna: finansijska rezerva mora biti dovoljno velika da vas iznenadni trošak ne dovede u problem, ali veća ušteđevina ne smije ležati na jednom mjestu bez uzimanja u obzir limita osiguranja i utjecaja inflacije na njenu vrijednost.