Milan Blagojević

Penzioneri i (ne)pravna država

image Milan Blagojević

Penzijski organ u odluci kojom određuje iznos penzije njenom korisniku mora da objasni kako je došao do iznosa penzije jer samo tako omogućuje korisniku penzije da eventualno uoči greške.

Kraj prošle i početak ove 2018. godine obilježen je, između ostalog, nastojanjima da se u Federaciji BiH po hitnom postupku donese novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, uz najave Vlade FBiH da će se njime obezbijediti bolji socijalni status penzionera. Ova nastojanja praćena su (za sada) mirnim protestima članova odgovarajućih sindikalnih organizacija. Nekako u sjeni ovih događanja ostalo je jedno dugogodišnje nepravno ponašanje svojstveno samo domaćim fondovima penzijskog i invalidskog osiguranja, o kojem moram javno progovoriti, jer će to ponašanje ostati i dalje, bez obzira na to sa kakvim sadržajem i po kakvoj proceduri bude usvojen ovaj novi zakon u Federaciji BiH.

Nedavno sam pisao o još jednom nepravnom ponašanju svojstvenom tim fondovima, koji na osnovu svojih pravnosnažnih odluka najprije više godina isplaćuju penzioneru penziju u određenom iznosu, a onda ga pozovu da im vraća hiljade konvertibilnih maraka navodno preplaćenog iznosa, iako se ne radi o tome, već o nezakonitom (ne)radu službenika tih fondova. Na ovu nezakonitost ponovo podsjećam, jer joj konvenira i problem na koji želim ukazati ovaj put, budući da im je zajedničko to što nijedno od njih ne ide pod ruku sa pravnom državom. Sve što ću napisati u nastavku, predstavlja primjer iz (moje) sudijske prakse, a njega iznosim jer se na primjerima najbolje uči. No, da bi se primjer bolje razumio, podsjetiću ukratko na suštinu pojma pravna država. Uobičajeno je reći kako sadržaj ovog pojma znači državu u kojoj vlada pravo, to jest državu čije su institucije i organi u vršenju vlasti ograničeni pravom. Ovakvo objašnjenje pravne države je ispravno, ali nije dovoljno, imajući u vidu da taj pojam u sebi sadrži još tri veoma važne stvari. Naime, prva važna stvar je da pravna država znači vladavinu ne bilo kakvih zakona već takvih zakona čija sadržina je u skladu sa fundamentalnim ljudskim vrijednostima. Stoga nema pravne države, jer nema ove ljudske vrijednosti u njoj ako ona, kao u malopređašnjem primjeru, donese zakon kojim propiše obavezu korisnika penzije da, iako ništa protivpravno nije učinio, penzijskom organu vrati navodno preplaćeni novac.

Pored toga što trebaju imati ljudske vrijednosti u sebi, zakoni trebaju biti napisani jasnim, odnosno razumljivim jezikom, jer samo takav jezik omogućuje pravnu sigurnost. To je druga važna stvar, iz koje proizlazi i obaveza (treća važna stvar bez koje nema pravne države) svih državnih organa da kada odlučuju u pojedinačnim slučajevima o ljudskim pravima i obavezama, njihove odluke moraju biti napisane na isti takav način. Naročito je važno da te odluke imaju jasne razloge kako bi stranka i svako drugo lice koje ih čita mogli znati čime se rukovodio državni organ kada je priznao neko pravo ili nametnuo obavezu u određenom obimu.

Kada se ova svojevrsna formula, koja je conditio sine qua non pravne države i vladavine prava, primijeni na teren problema o kojem pišem ovaj put, to znači da penzijski organ u odluci kojom određuje iznos penzije njenom korisniku mora da objasni kako je, bolje reći na osnovu čega je došao do tog iznosa. Samo na taj način on omogućuje korisniku penzije da razumije sve to i da eventualno uoči greške u odlučivanju penzijskog organa, te da na osnovu toga može zatražiti sudsku zaštitu svojih prava. Bez takvog obrazloženja badava piše u zakonu da nezadovoljni korisnik može izjaviti tužbu sudu protiv konačnog rješenja penzijskog organa, kao što je badava i sudu koji ima pred sobom takvo rješenje, jer ni sud ne može ispitati zakonitost rješenja ako u njemu nema valjanog objašnjenja kako je određen iznos penzije.

Nažalost, na osnovu višegodišnjeg posmatranja i analiziranja zapazio sam kako se u radu penzijskog organa i u sudskoj praksi sva ova tako jasna pravila pravne države izvrću u svoju suprotnost, a sudovi pretvaraju u instrumente za aminovanje nezakonitih odluka penzijskog organa. Vjerujem da će biti nemali broj onih koji će se sjetiti situacija u kojima su (pročitavši npr. svoja ili rješenja svojih roditelja o određivanju iznosa penzije) sebi postavljali pitanja kako je penzijski organ utvrdio penzijski osnov, a kako visinu penzije. Takva pitanja brojnih ljudi su razumljiva, s obzirom na to da se iz (kvazi)obrazloženja rješenja penzijskog organa ništa o tome ne može (sa)znati. Umjesto toga, sve je uvijeno u zamršeni, bolje reći opskurni jezik pravnih fraza, što je sve skupa antipod pravnoj državi.

Evo kako to izgleda na jednom primjeru, kakvih je ogroman broj u svakodnevnoj praksi. Dakle, nadležni organ Fonda PIO Republike Srpske utvrdio je korisniku novi iznos starosne penzije. Međutim, u “obrazloženju” tog rješenja samo je navedeno da penzijski osnov u ovom slučaju iznosi 277,69 KM i da je utvrđen u skladu sa odredbama čl. 77. do 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, ali su izostali bilo kakva argumentacija i dokazi o tome kako je penzijski organ utvrdio da penzijski osnov u konkretnom slučaju iznosi baš 277,69 KM, iako se radi o odlučnoj činjenici (osnovici penzije), od čijeg pravilnog utvrđivanja u konačnom zavisi visina penzije njenog korisnika. Kada ovako postupi penzijski organ, onda korisnik penzije ne može znati zbog čega je odlučeno da mu penzija ima određeni iznos, kao što i ako se taj isti korisnik žali višem penzijskom organu ni taj organ, ruku na srce, ne može ispitati zakonitost rješenja svog nižeg organa. Naime, ne može to, a da bude zakonito, učiniti ni žalbeni organ, jer rješenju njegovog nižeg organa nedostaju argumenti i dokazi, to jest ona jasnoća i razumljivost bez kojih nema pravne države.

Ali u konkretnom slučaju, kao i u svim ostalim slučajevima, žalbeni organ Fonda PIO RS-a prelazi preko ovoga šablonski, time što svojim rješenjem odbija žalbu korisnika kao navodno neosnovanu, uz golu tvrdnju da u konkretnom slučaju penzijski osnov “...shodno članu 77-86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju na dan 1. 2. 2012. godine iznosi 277,69 KM kako to i stoji u ožalbenom rješenju“. Dakle, ono što je zajedničko i prvostepenom rješenju i rješenju žalbenog organa je da ni jedan ni drugi upravni akt nemaju obrazloženje o tome kako je utvrđen penzijski osnov za korisnika, što predstavlja takav nedostatak koji sprečava i sud da ocijeni zakonitost tih rješenja. Pozivanje Fonda PIO na to da je penzijski osnov utvrđen prema odredbama čl. 77. do 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije nikakvo obrazloženje, jer takvo (ne)postupanje nije ništa drugo do puko pozivanje na određene zakonske odredbe (opšteg karaktera). Naime, obrazloženje rješenja organa vlasti ne može se ogledati samo u tome da se pozove na odgovarajuće zakonske odredbe (ili odredbe drugog propisa), već se prije pozivanja na njih najprije mora iznijeti jasno objašnjenje (potkrijepljeno odgovarajućim dokazima) o tome kako je utvrđen (na koji način, kojim putem) iznos penzijskog osnova korisnika penzije, pa se tek nakon toga tako utvrđene činjenice supsumiraju (podvode) pod odgovarajuće zakonske odredbe.

Samo se na ovaj način obezbjeđuju postojanje pravne države i istinska vladavina zakona, na jednoj, te se, na drugoj ne manje važnoj strani, omogućuje svakom čovjeku koji čita akt organa vlasti da shvati zašto su u tom aktu neko subjektivno pravo ili obaveza određeni u obimu za koji se odlučio nosilac vlasti.

Nažalost, kada je ovaj konkretni slučaj došao pred Vrhovni sud RS-a, taj sud nije postupio ništa bolje od Fonda PIO RS-a, jer je i taj sud u svojoj odluci povodom ovog suštinskog pitanja samo rekao da je pravilno taj fond odredio novi iznos starosne penzije njenom korisniku, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, te da je na to stanje pravilno primijenio zakon. Ostalo je, dakle, i poslije ove sudske instance nejasno kako je to i na osnovu čega utvrđena visina penzije njenom korisniku.

Na ovaj način stvari funkcionišu ne samo u ovom jednom primjeru nego i u svim drugim sličnim slučajevima iz ove oblasti kod nas. To je porazna činjenica na koju se mora ukazati, jer se njome sudovi, od stuba koji nosi pravnu državu, pretvaraju u instrument određenih organa. Time se doprinosi razvijanju jednog obrasca pravne nekulture, tako prisutnom u ovoj oblasti društvenih odnosa, koji nagriza vladavinu prava.

Piše: Milan Blagojević

(Autor je sudija Okružnog suda u Banjoj Luci)

Biznis.ba / Oslobođenje

Podijeli sa drugima

Prijavite se na feed ovog komentara Komentara (0 poslato):

Pošaljite komentar comment
Unesite kod sa slike:
  • email Pošalji prijatelju
  • print Verzija za štampu
  • Plain text Kao tekst


Priča sedmice

image
Dijaspora investira

Nada u povratak: Almir Hodžić u Trnopolju proizvodi stočnu hranu

Almira Hodžića pronalazimo na farmi u Trnopolju. Posljednjih dana radi intenzivno na pripremama za izgradnju objekta i silosa koji će služiti za proizvodnju stočne hrane pri kompaniji FANA Arifagić.