Ismet Begić

Država je maćeha privatnom sektoru

image

Preduzećima i ustanovama koji su u državnom vlasništvu se daju sve moguće beneficije, sve je povoljnije u odnosu na privredne subjekte u privatnom vlasništvu: do kada će biti tako?

Već dvadeset godina se na realni/privatni sektor od strane države gleda maćehinski, čega je najbolji pokazatelj višegodišnje ukazivanje na problem redovne kontrole onih koji redovno plaćaju porez i izmiruju sve svoje obaveze. Država redovno stimuliše državne firme i administraciju kroz razne vidove pomoći, redovna oslobađanja izmirenja obaveza i otpisima dospjelih potraživanja, te konstantnim finansijskim injekcijama kojima drži u prividnoj kontroli poslovanje istih. Realni sektor je blago rečeno razočaran ovakvim načinom i odnosom države prema sebi, odnosno prema pokretačkoj snazi svake države. Državna strategija realnom sektoru daje sve veće namete, koči razvoj realnog sektora, umjesto da stimuliše brži razvoj i upošljavanje više radnika, radi se upravo suprotno.

U državnim firmama je dovoljno samo evidentiranje obaveze, a pritom se ne treba ništa ni platiti, čak ni plate radnicima. Postavlja se pitanje koliko bi radnici radili u realnom sektoru da ne dobiju plate po godinu dana? Ljudi bi otišli odmah drugi mjesec. Također, kao logično pitanje se nameće i zašto su radnici odlazili na posao i sve vrijeme šutjeli o svojim problemima?

Preduzećima i ustanovama koji su u državnom vlasništvu se daju sve moguće beneficije, sve je povoljnije u odnosu na privredne subjekte u privatnom vlasništvu, koji su u obavezi odmah i unaprijed da plate robu. S druge pak strane državna preduzeća svjesno ne plaćaju dobavljačima svoje obaveze, te dobavljače stavljaju u nepovoljan položaj, onemogućavajući iste da isplate svojim radnicima zarađene plaće, te pritom niko ne postavlja pitanje gdje je artikulisan novac u ovim privrednim subjektima?

Direktori javnih preduzeća imaju veća primanja od bilo kojeg premijera ili ministra u bilo kojoj vladi, te se sav teret neuspjeha vođenja propalih kompanija prebacuje na vlade u BiH. Nisu te iste vlade vodile kompanije, ali može im se pripisati nesavjesnost zbog činjenice da su tolerisale gubitke i na taj način doslovce stimulisale preduzeća koja su konstantno pravila finansijske minuse.

Radnicima i cijelom realnom sektoru neshvatljiva je činjenica koja se manifestuje u visinama primanja radnika koji rade u realnom i državnom sektoru. Naime, velika diskriminacija se pravi između ove dvije vrste radnika, jer radnici koji su zaposleni u svim državnim firmama imaju daleko veća primanja u odnosu na one koji su zaposleni u realnom sektoru, a svima je poznato koliko se radi u oba ova sektora. Veliki broj ljudi koji radi u realnom sektoru zbog naprijed navedenog želi zaposlenje u javnom sektoru, te sve firme koje ne plaćaju radnicima plate, kao i ostale obaveze se moraju pod hitno restrukturirati, jer je to jedini put ka ozdravljenju privrede.

Na ovaj način se neće dozvoliti da prođe niti jedan mjesec bez uplate plaća radnicima, ali i izmirenja ostalih obaveza koje sva preduzeća imaju. Naprijed navedeni način rada i izmirenja svih obaveza prisutan je u privatnom sektoru i na takav način bi trebala poslovati i preduzeća u državnom vlasništvu, s tim da se dug stavi na reprogram i da se ne dozvoli da više ijedan dan rada prođe bez ispunjavanja obaveza.

Mnogo se govori, isti trend je posebno izražen u posljednje vrijeme o smanjenju parafiskalnih nameta, a svjedoci smo da u suštini dolazi samo do povećanja istih. Zadnja odluka Grada Zenica, gdje se komunalne takse povećavaju i preko 100%, znači da se privrednici nemaju čemu nadati i da nema ništa od obećanog glede ispunjenja tih obećanja.

Realni sektor je u prošloj godini napravio pomak i zaposlio dosta novih radnika. Na ovaj način se povećao priliv sredstava u sve budžete i umjesto da se ta sredstva vrate i ulože tamo odakle su i došla, jer dobro znamo da ako se u realni sektor uloži jedna marka, taj isti sektor vrati tri marke. Međutim, od ovakvog povrata sredstava nije bilo ništa, jer nakon informacije koja je izašla u medijima da će ZDK povećati plate administracije za 5%, a isti kanton nema sredstava da se riješi problem obespravljenim radnicima, koji svoja prava moraju tražiti preko štrajka glađu, ili pak blokadom saobraćaja. Također, ova sredstva su se mogla usmjeriti na pomoć pripadnicima boračke populacije, koji nemaju nikakvih primanja i za koje je pravo čudo kako preživljavaju u ovakvoj zemlji.

Skoro svi radnici koji rade u administraciji, cjelokupnom državnom sektoru su istu tu državu tužili po osnovu kolektivnih ugovora i dobro naplatili svoj nerad. Za sve njih je prethodnih godina redovno isplaćivana plata i uplaćivani doprinos i kada steknu zakonske uslove za odlazak u penziju, svim silama nastoje da što duže ostanu u radnom odnosu, kako bi uživali sve beneficije koje rad u državnom sektoru nosi.

Radnici, a naročito građevinci i zanatlije u posljednje vrijeme, iako rade, napuštaju posao i odlaze iz zemlje iz raznoraznih razloga. Plaće koje nisu dovoljne, nesiguran privredni ambijent, nezadovoljstvo u svim sferama života, sve to doprinosi da Bosna i Hercegovina polako ostaje bez adekvatne radne snage. Povlačeći paralelu sa glomaznom administracijom ove zemlje, vidimo da je situacija potpuno drugačija. Niko od radnika koji je zaposlen u ovom sektoru ne odlazi, iako je višak radnika prema nekim pokazateljima i više od 30% u administraciji.

Postavlja se pitanje, formulisano logičkim slijedom ovog izlaganja: Koja je strategija razvoja Bosne i Hercegovine i ljudi koji je vode, ako većina radno sposobnog stanovništva ove zemlje, zaposlenog u realnom sektoru - pogonskom gorivu svake svjetske privrede i napretka, želi napustiti ovu zemlju? Bojim se prije nego što država pronađe adekvatan odgovor na ovo pitanje i ponudi rješenje ovog problema, da će biti odveć i prekasno.

Zbog niza nabrojanih problema, ističem i probleme unutar tužilaštva i sudstva gdje za zaštitu svojih prava i pokretanje postupaka se čeka od četiri do pet godina. Sudstvo je pretrpano bespotrebno nagomilanim predmetima, te smo dovedeni u stanje da se za zaštitu svojih prava nemate kome obratiti. Namjerno ili iz bilo kojih drugih, realnom sektoru neshvatljivih razloga se nije formiralo privredno odjeljenje sudova i tužilaštava. Ovakvo funkcioniranje i formiranje jednog doprinijelo bi efikasnijem rješenju problema privrednika, te bi se stvari koliko-toliko dovele u red i rješenje problema bi bilo gotovo u roku od bar šest mjeseci.

Poseban problem predstavlja Ured za žalbe pri Agenciji za javne nabavke Bosne i Hercegovine, u okviru kojeg se ne vodi računa o glavnom aspektu svake javne nabavke, što je prije svega cijena, nego je izražena praksa da se gleda kroz bilo kakvu sitnicu tipa da li je neko potpisao neki dio, da li je imao pravo na to, i njegovo različito tumačenje istog činjeničnog stanja. Neke žalbe se uvijek usvajaju, neko uvijek ima potpuno pravo da dokazuje svoje, a nekome je ta mogućnost itekako uskraćena.

Postoje već izrečene presude gdje država plaća nečiji nemar, ustvari nerad, gdje određeni organi ne rade profesionalno svoj posao. Postavlja se pitanje, da li u takvim slučajevima postoji krivična odgovornost onih koji ne rade adekvatno svoj izuzetno dobro plaćeni posao. Sve naprijed navedeno se može isto tako podvesti pod veoma dobro raširen plašt korupcije, kod velike većine građana postoji potpuna nesigurnost u državu i njene organe, te nije nikakvo čudo što strani investitori zaobilaze ovu zemlju.



Biznis.ba / Oslobođenje

Podijeli sa drugima

Prijavite se na feed ovog komentara Komentara (0 poslato):

Pošaljite komentar comment
Unesite kod sa slike:
  • email Pošalji prijatelju
  • print Verzija za štampu
  • Plain text Kao tekst


Priča sedmice

image
Bosanska Posavina

Korparstvom se bavi još samo nekoliko porodica: Od pruća stvaraju čuda i ne daju da zanat zamre

Korparstvo je zanat u Bosanskoj Posavini star više od stotinu godina, a brojne porodice dugo su, izrađujući predmete od vrbovog pruća, imale posao na kućnom pragu i sigurnu egzistenciju. Ovi ljudi znali su od pruća isplesti korpe, ukrasne predmete, pa i namještaj - stolove i stolice za bašte.