Piše: Sanja Čakarević

Dobojska privreda na izdisaju

image Sanja Čakarević

Da je u Doboju teško poslovati, rijetko ko će to javno priznati. Mnogobrojni nameti tjeraju preduzetnike ne samo u sivu ekonomiju, nego odnedavno i u Stanare, lokalnu zajednicu koje se "otkinula" od Doboja.

Zašto je to tako? Zato što u najmlađoj opštini u RS žele pokazati "velikom bratu" ne samo da mogu živjeti bez njega, nego da mu mogu ukrasti i pokojeg privrednika. Da se razumijemo, ni u Stanarima ne teku med i mlijeko, ali poslodavci koji su odlučili da dio svoje proizvodnje presele u ovu opštinu smanjili su troškove poslovanja. To je, uostalom, prva stvar koju privrednici žele da postignu kada započnu biznis bilo gdje u RS. Realni sektor u Doboju je odavno na izdisaju, a i ono malo proizvođača gleda da se dokopa povoljnijeg poslovnog ambijenta. 

Taj isti ambijent je u Doboju povoljan, tako bar smatraju oni koji dodjeljuju BFC sertifikate. Taj sertifikat bi trebalo valjda da potvrdi da je grad na tri rijeke (kako ga ovdašnji stihoklepci vole nazvati) prijateljski nastrojen ka privrednicima. Pretpostavljam inostranim. A ove domaće ko šiša, njih ionako niko i ne pita za mišljenje. Da je pitao, čisto sumnjam da bi se složili sa konstatacijom da su okruženi povoljnim poslovnim ambijentom.

Bilo kako bilo, Doboj je zvanično povoljno poslovno okruženje, ali kada se malo odmaknete od Gradske uprave, nema se šta vidjeti. Ovaj grad nema industrijsku zonu, kao većina lokalnih zajednica u okruženju. Gračanica, recimo, koja je do početka devedesetih bila kasaba, odavno je "prešišala" Doboj. Šta tek da kažem za Jelah?! Na svakom koraku proizvodni pogon. Za one koji ne znaju gdje se ovo mjesto nalazi, dovoljno je da kada krenete ka Tesliću obratite pažnju i vidjećete pored magistralnog puta desetine pogona. Teslić, Derventa i Modriča takođe imaju fabrike koje zapošljavaju stotine radnika u realnom sektoru, ali Doboj ne. Nekada je ovaj grad bio privredni centar regije, a danas se pretvorio u grad  kladionica, apoteka i radnji sa polovnom robom. Godinama se obećava otvaranje novih proizvodnih pogona i stvaranje novih radnih mjesta, ali od toga ništa. Ni makac. Zašto? To treba da se pitaju ne samo oni koji su dodijelili taj famozni BFC sertifikat, nego i oni koji će ga na svečanoj ceremoniji ponosno primiti, zanemarujući realno stanje.

Piše: Sanja Čakarević

Biznis.ba / NN

Podijeli sa drugima

Prijavite se na feed ovog komentara Komentara (0 poslato):

Pošaljite komentar comment
Unesite kod sa slike:
  • email Pošalji prijatelju
  • print Verzija za štampu
  • Plain text Kao tekst


Priča sedmice

image
Pokrenuo biznis

Admir Ganibegović, povratnik u Modriču: Živio sam u Njemačkoj, ali najljepši je rodni kraj

Admir Ganibegović se vratio u Modriču prije šesnaest godina, nakon što je početkom rata devedesetih godina morao napustiti svoj dom. Rat je proveo u izbjeglištvu u Njemačkoj, u Minhenu, a prve poratne godine proveo je u sarajevskom naselju Ilidža.