Grad bez kruha i mlijeka

Kako su tajkuni ubili Žitopromet

image Foto: Bljesak.info

Svi se negdašnji socijalistički giganti preuzimaju ne kako bi se BH tajkun bavio realnim proizvodnim sektorom nego da bi se došlo do jedinog zdravog resursa kojim raspolažemo, a to je prostor. Pokazala je to i privatizacija Žitoprometa. Natječaj je izgubila tvrtka kojoj je namjera, barem na papiru, bila nastaviti osnovnu djelatnost kompanije.

Tko zna koliko sam puta na ovom mjestu iznio tvrdnju da Mostar više ne postoji. Nema ga i gotovo. Ostala je samo nakupina građevina, nešto nalik arheološkoj iskopini, koja nosi njegovo ime i time nas vara i krade kao mladost umrlog pjesnika.

Sentimentalan sam preko svake mjere i tek me poneki miris vrati u bosonogo mostarsko djetinjstvo i slaže me da je moj grad još uvijek tu negdje ispod ruševina i pritisnut arhitektonskim karakondžulama poslijeratne obnove. Leži tamo i teško mu je disati. Teško je disati i dobrom dijelu ljudi koji u toj situaciji žive. Zrak je zatrovan nečim nejasnim. Možda je to nemogućnost iole normalnog življenja postala kemijski element koji pritišće naša pluća i naseljava nas tugom zbog grada koji je nestao a bio nam je prijatelj i roditelj.

IGRA JE TAKO ZAMIŠLJENA

Ja ne poznajem ljude koji ne razmišljaju o odlasku iz naše tužne uvale. Znam da takvih ima. Oni su poput lešinara razgrabili ostatke grada i upisali svoje ime na vlasničke papire negdašnjih javnih prostora i javnih kompanija. Suđeno im eneće biti nikada. Oni su ti koji i tuže i sude. Oni su ti koji su od Mostara i Bosne i Hercegovine napravili vlastitu feudalnu prćiju.

Ništa novo ovime ne govorim. Igra je tako zamišljena i to mi je odavno jasno ali ne mogu prestati tugovati, jadikovati i, kad gorčina nahrupi u moja usta, ne mogu prestati psovati.
Govorio sam o mirisima. Ništa čovjeka toliko ne vrati kroz vrijeme kao poznati mu mirisi. Dobro se sjećam mirisa onog spužvastog socijalističkog kruha čiju sam četvrt uzimao za sendvič koji bi jeo za vrijeme užine u 4. osnovnoj školi.

Ponekad mi se čini da ga mogu prizvati i s njim mi se vrati i slika, jasna i izoštrena. U život se vrate i dragi ljudi kojih odavno nema. I unatoč teroru zdravih navika često poželim zagristi onaj prosti kruh mog djetinjstva. Ne ide mi mortadela ni sa čim drugim. Nijedan drugi kruh ne može bolje skupiti umak na dnu tanjira. Ali takav kruh više nikada neću okusiti.

Barem ne u Mostaru.

Novac za kupnju mostarskog Žitoprometa nedavno je uplaćen i time su ispunjeni svi zakonski preduvjeti za preuzimanje kompanije od strane poduzteničke klike bliske HDZ – u BiH, klike koja je odavno vlasnik gotovo cijelog grada, na ovaj ili onaj način. Ništa drugačije nije niti na području zapišanom od strane SDA. Ali ovdje govorimo o nestanku grada.

KRUH I MLIJEKO

Kako nazvati gradom naselje koje nema svoju mljekaru i svoju parnu gradsku pekaru? Nemoguće je to. Svoje mlijeko i svoj kruh. Svoje djetinjstvo u posjedu. O tome se radi. Možda je to socijalistička maksima ali ja i jesam socijalist pa se ne brinem kako će itko komentirati ovo što pišem.

Zločinačko u ovom pothvatu jeste, prije svega dugogodišnje mrcvarenje Žitoprometa. Sve do 2013. godine tu se kompaniju doslovno mrcvarilo, skupa s njenim radnicima. Mrcvario se time i cijeli grad, umrtvljivalo se i ono malo života što se trzalo pod ruševinama i građevinskim strojevima. Glumatali su se pokušaji ozdravljenja i osovljavanja kompanije na zdrave poslovne osnove.

Činilo se to, dakako, javnim novcem koji u ovoj i sličnim operacijama nestaje bez traga u mračnim hodnicima kroz koje koračaju mračni akteri naše političke svakodnevice. Kad se iscrpe mogućnosti mešetarenja javnim novcem onda se pristupa privatizacijskom procesu.

Naravno, to se događa tako što se vrijednost kompanije sroza što je više moguće kako bi se određenim „poslovnim“ krugovima omogućilo što bezbolnije preuzimanje kompanije. A svi se negdašnji socijalistički giganti preuzimaju ne kako bi se BH tajkun bavio realnim proizvodnim sektorom nego da bi se došlo do jedinog zdravog resursa kojim raspolažemo, a to je prostor. Pokazala je to i privatizacija Žitoprometa. Natječaj je izgubila tvrtka kojoj je namjera, barem na papiru, bila nastaviti osnovnu djelatnost kompanije.

Na natječaju je pobijedila tvrtka koja je već zabetonirala veliki dio Mostara arhitektonskim monstrumom tranzicije – poslovno stambenim objektima. Imena aktera su nam dobro poznata. Njihova politička leđa su ionako jedina na koja se u Hercegovini mogu osloniti.

NESTAJANJE SA OBZORA

Nestat će tako žitoprometovi silosi s obzora. Nestat će još jedna poznata slika koja, makar nekima i ružna, ipak koliko toliko još uvijek podsjeća na ono što je bilo Grad. Niknut će na njihovom mjestu još jedan poslovno – stambeni kompleks u kojemu će potplaćeni radnici robijati svoje živote, a ja više nikada u Mostaru neću zagristi u komad djetinjstva.

Ono što je simptomatično kod ove otimačine jeste i činjenica da se slična situacija dogodila i s gradskom mljekarom u Mostaru. Ljudi koji su imali namjeru nastaviti osnovnu djelatnost od lokalnih šerifa odbijeni su uz podsmijeh jer Mljekaru je već zakapario neki drugi lik koji u nečije ime upravlja mrakom u kojem živimo. Na mjestu mljekare kao neka nadgrobna ploča danas stoji, a što drugo nego stambeno – poslovni kompleks.

Odmah da se razumijemo prodavanje lažnog luksuza i pošteno pakiranje mliječnih proizvoda i proizvodnja kruha i peciva ne mogu stati u istu rečenicu. S jedne strane je šminkanje mrtvaca a s druge pokušaj da se pošteno i jednostavno živi.

A mrtvac o kojem ovdje govorimo danas je negdašnji grad Mostar. Bez svog kruha i svog mlijeka on će i dalje tiho skapavati zajedno s našim pravom na vlastite živote naseljene nekim lijepim davnim uspomenama. Grad bez uspomena njegovih stanovnika nije grad. Bez legendi o životu grada nema ni života samog. To nikako ne razumiju oni koji su odlučili umjesto obnavljanja gradskog bića na njegovo mjesto postaviti tek loše izgrađen nadgrobni spomenik koji će kao neki križ krajputaš tek ponekog znatiželjnog prolaznika upozoriti da je na tom mjestu život bio moguć.

Piše: Marko Tomaš

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove Portala.

Biznis.ba / Zurnal.info

Podijeli sa drugima

Prijavite se na feed ovog komentara Komentara (0 poslato):

Pošaljite komentar comment
Unesite kod sa slike:
  • email Pošalji prijatelju
  • print Verzija za štampu
  • Plain text Kao tekst


Priča sedmice

image
Pokrenuo biznis

Admir Ganibegović, povratnik u Modriču: Živio sam u Njemačkoj, ali najljepši je rodni kraj

Admir Ganibegović se vratio u Modriču prije šesnaest godina, nakon što je početkom rata devedesetih godina morao napustiti svoj dom. Rat je proveo u izbjeglištvu u Njemačkoj, u Minhenu, a prve poratne godine proveo je u sarajevskom naselju Ilidža.