Nihad Hebibović

Proces zapošljavanja počinje otpuštanjem

image Foto: Ilustracija

Prema podacima Međunarodnog republikanskog instituta građani Bosne i Hercegovine smatraju da je nezaposlenost najveći problem ovog društva. Nisu to ni nacionalizam, ni stalne političke krize niti bilo šta drugo nego jednostavno nezaposlenost. Jasno je dakle svakome da nezaposlenost i bijeda generiraju i nacionalizam i sve ono što političke elite vješto koriste kako bi se održale na vlasti na najlakši mogući način.

Pola miliona ljudi u Bosni i Hercegovini nema posao a zapošljavanje je ono o čemu priča, svako na svoj način i vlast, i opozicija. Vlast tvrdi da svi vitalni ekonomski parametri govore o rastu zaposlenosti a sa druge strane oni koji nastoje da se dočepaju vlasti tvrde da je relativni rast zaposlenosti uglavnom rezultat rada Porekse uprave, prevođenja radne snage iz sive ili crne zone u legalnu, pa otuda na evidenciji zavoda za zapošljavanje manji broj nezaposlenih lica.

Po svemu sudeći, biće da su oba pojašnjenja rasta zaposlenosti relativno tačna i pogrešna. Jedan broj radnih mjesta prvenstveno zahvaljujući inicijativi privatnog sektora jeste otvoren, jedan broj radne snage jeste na tržištu rada mobiliziran, ali ne zahvaljujući vlastima nego unatoč njima.

Uostalom posao vlasti i nije da otvara radna mjesta, ako smo izašli iz socijalističke ekonomije planiranja i prihvatili slobodno tržište kao ekonomski model, a nismo u potpunosti nijedno ni drugo, nego je posao vlasti, iako je skoro pa nevjerovatno da se to u našem društvu još uvijek mora pojašnjavati, da stvara "ambijent za otvaranje radnih" mjesta, da se radi na rastrećenju privrede i tome slično, a to se kod nas u BiH jedva da i dešava unatoč tome što se prisegnulo na vjernost Reformskoj agendi..

Kada će u Bosni i Hercegovini doći do masovnijeg oblika zapošljavnja to je pitanje koje se danas kada je riječ o tome najčešće postavlja. Mnogi su mišljenja da će to toga doći pokretanjem velikih javnih radova, dolaskom stranih investitora. Radova koji samo što nisu počeli, investitora koji samo što nisu došli. I u tome obrazloženju vidimo kako se sučeljavaju stari i novi ekonomski sistem. Javni radovi asociraju na socijalističke radne akcije koje moderira vlast, na ho-ruk radna pregnuća a strani investitori na dolazak specijalnih ekspedicija biznismena koji ulažu novce i pomno prate kako njihovi radnici u znoju lica svoga grade i rade, za pare ne pitaju, samo rade i grade, kao da baš vole raditi i graditi.

Pošto se od navedenog skoro ništa i ne dešava valja opet postaviti pitanje kada će doći do masovnijeg zapošljavanja u Bosni i Hercegovini. Ma koliko paradoksalno i apsurdno zvučalo, proces zapošljavanja u Bosni i Hercegovini trebao bi da počne otpuštanjem. Upravo otpuštanjem, svih onih koji su uposleni a ne stvaraju nikakvu novu vrijednost nego predstavljaju opterećenje za privredu. Onog trenutka kada su BiH krene talas otpuštanja iz javnog sektora tek tada bi moglo doći do zapošljavanja u privatnom sektoru.

Ne treba, razumije se, nimalo žaliti sve one koji u tome procesu udare "guzicom od ledinu" jer tek tada će biti u prilici da svoje radne sposobnosti dokažu na tržištu rada a ne na tržištu nerada kojeg su postsocijalističke vlasti uspostavile.

Treba podržati i ovu vlast i svaku buduću vlast koja će raditi na likvidaciji "privrednih" subjekta koji posluju sa milionskim gubicima, a ne poput nekakvih babetina kukati kako vlast uništava preduzeća. Takvim demagozima i njihovoj pseudosocijalnoj osjetljivosti treba zapušiti usta jer društvo u kojem preduzeća ne propadaju i istovremeno ne rastu ( što je slučaj kod nas) je trulo i statično društvo osuđeno na besperspektivnost.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

Biznis.ba / Vijesti.ba

Podijeli sa drugima

Prijavite se na feed ovog komentara Komentara (0 poslato):

Pošaljite komentar comment
Unesite kod sa slike:
  • email Pošalji prijatelju
  • print Verzija za štampu
  • Plain text Kao tekst


Priča sedmice

image
Pokrenuo biznis

Admir Ganibegović, povratnik u Modriču: Živio sam u Njemačkoj, ali najljepši je rodni kraj

Admir Ganibegović se vratio u Modriču prije šesnaest godina, nakon što je početkom rata devedesetih godina morao napustiti svoj dom. Rat je proveo u izbjeglištvu u Njemačkoj, u Minhenu, a prve poratne godine proveo je u sarajevskom naselju Ilidža.