Oćevija kod Vareša

Jozeljići su jedni od posljednjih kovača u Evropi: Željezo kuju na isti način kao i prije 500 godina

image Foto: Klix.ba

Oćevija je jedno od posljednjih mjesta u Evropi u kojem se zadržao tradicionalni, predindustrijski način kovanja željeza. Porodica Jozeljić više od 500 godina, koliko je današnjim kovačima poznato, u svojoj kovačnici na srednjovjekovni način pravi alate, sačeve i druge proizvode koji su već pronašli svoje mjesto u Evropi, Americi i Australiji.

U Oćeviji je nekada bilo sedam kovačnica, a danas su ostale samo tri. Jedna od njih je i kovačnica Jozeljić u kojoj već 43 godine radi 58-godišnji Mijo Jozeljić. Iako izvana izgleda kao oronuli stambeni objekt oko kojeg se nalaze vodenice, svaki ćošak unutrašnjosti kovačnice ima svoju priču.

Dok hoda po radnji kako bi pripremio žar za poklopac sača, Mijo nam pokazuje alate koje koriste u ovoj kovačnici više stotina godina. Ručna mašina za bušenje, ventilatori, čekići koje pokreće vodenica i drugi ručni alati samo su dio onoga što su generacije Jozeljića ostavile Miji i njegovom sinu Draženu.

"Od 15. godine se bavim ovim zanatom, a još i ranije sam svome ocu i djedu donosio ručak. Svi su to radili u mojoj porodici, još 500 godina unazad i ne znamo ko je to počeo. Danas se nigdje ne kuje ovako. Prije je to bilo u Njemačkoj i Austriji, ali su ovakve kovačnice pretvorene u muzeje", govori Mijo u razgovoru za Klix.ba.

Uz zdrave ruke kovaču su potrebni još drveni ugalj i voda.


"Voda pogoni čekiće, drveni ugalj koristimo za vatru, a čekić uz pomoć mojih ruku obradi komad željeza u predmet koji koriste naši kupci", dodaje Mijo.

Materijale za obradu uzimaju nove, a kroz nekoliko koraka od zagrijavanja, kovanja i oblikovanja, obični komad željeza dobija svoj oblik i svrhu. Nakon rata najviše su izrađivali poljoprivredne alate, a danas sačeve i peke koje najčešće kupuju turisti po pijacama.

"Svakim danom naš rad se manje vrednuje. Prije, kada kupci dođu nešto kupiti, počaste te, a danas dođu pa mi njih još častimo. Međutim, da sada imam 20 godina, opet bih ovo radio, samo možda pametnije", zaključio je Mijo.

Mijin sin 35-godišnji Dražen desna je ruka u kovačnici Jozeljić već 16 godina. S obzirom na to da je veoma teško jedan alat izraditi sam, Dražen je odlučio pomoći svom ocu, a vremenom mu je ovaj zanat "ušao u krv".

"Ako sve bude po planu, nastavit ću ovu tradiciju. Mnogi mladi teško da bi prihvatili nešto ovakvo, jer svi mislimo da je na drugim mjestima bolje. Nigdje nema da se leži i zarađuje, ali ovako ste kod svoje kuće, svoj gazda i radnik, a ja bolje ne bih tražio", kazao nam je Dražen.

Mijinu radionicu krasi i povelja Ministarstva za kulturu i sport Federacije Bosne i Hercegovine za doprinos očuvanju i obnovi kulturno-historijskog naslijeđa naše zemlje. Za kraj razgovora Mijo je istakao kako se nada da će ova vrsta kovanja biti uvrštena na UNESCO-ovu listu baštine, jer je to jedini način da se sačuva od zaborava i da se njihov rad i trud vrednuju i u budućnosti.



Biznis.ba / Klix.ba

Podijeli sa drugima

Prijavite se na feed ovog komentara Komentara (0 poslato):

Pošaljite komentar comment
Unesite kod sa slike:
  • email Pošalji prijatelju
  • print Verzija za štampu
  • Plain text Kao tekst


Priča sedmice

image
Pokrenuo biznis

Admir Ganibegović, povratnik u Modriču: Živio sam u Njemačkoj, ali najljepši je rodni kraj

Admir Ganibegović se vratio u Modriču prije šesnaest godina, nakon što je početkom rata devedesetih godina morao napustiti svoj dom. Rat je proveo u izbjeglištvu u Njemačkoj, u Minhenu, a prve poratne godine proveo je u sarajevskom naselju Ilidža.